Dnevnik

:):D:o;):(:Po:):aneurizma::angel::bye::cool::cut::lol::lukavi::nezna::roll::wow::yes::^^::2c::abd::alexis::angelbad::aparatic::arap::assimilate:
:astral::athe::auto::avion::baby::backstab::bagonhead::balerina::barfy::bear::bedfuck::beer::beljise::bicikl::biggrin::bih::birthday::bite::bless:
Gay.hr
Gay.hr
u Dnevnik

Kako je živjeti u Hrvatskoj kad si gej i kad si gluh?

via CroL

Prije koji mjesec sam, preko najpoznatijeg pederskog foruma u Hrvata, upoznao dečka imenom Daniel. O raznim stvarima smo pričali, ali nekako najviše o tome kako je biti gluh. Daniel je, naime, gluh od druge godine. I peder je. Od rođenja. Odlučili smo odličnu komunikaciju okruniti upoznavanjem uživo i odlaskom na pivo. Uz razgovor i pokoje tamno pivo, koje obojica volimo, došli smo i na ideju da napravim intervju s njim.

Mislim da u Hrvatskoj nije bilo puno, ako je uopće bilo, pokušaja približavanja čitateljstvu kako je to biti gluhi peder. Ideja je upravo realizirana, a Daniel se pokazao kao osoba koja ima puno toga za podijeliti i u tome se ne suzdržava.

Daniele, predstavi se ukratko čitatelji(ca)ma Crol.hr–a. Tko si, što si, čime se baviš, koji broj cipela nosiš...
– Ja sam Daniel. Studiram arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obožavam sport, pogotovo borilačke vještine jer smatram da je to poseban sport u kojemu moraš u glavi unaprijed razraditi strategiju kako pobijediti protivnika na strunjači i nikad ga ne podcjenjivati jer te može pobijediti bez obzira kolike su mu šanse. Čitam knjige s područja politike, antropologije, sociologije, povijesti i mnogo toga. Veliki sam filmofil i u posljednje vrijeme obožavam gledati neholivudske filmove. Znam biti jako sarkastičan i obožavam crni humor i spuštati ljude na zemlju, a i također kad me oni spuštaju. Smatram da je sarkazam neki pokazatelj inteligencije. Trenutno idem u teretanu i razmišljam da se vratim veslanju ili konačno naučim haklati košarku. Još se nisam odlučio. Što se tiče broja cipela, nosim br. 43. U biti, volim sve teme, raspravljati o tome i mnogi ljudi me "klasificiraju" kao filozofa.

Zanimljivo, nisi u svom predstavljanju spomenuo da si gluh i/ili peder, premda će to biti glavne teme razgovora. Koliko te uopće obilježavaju te dvije činjenice?
– Na svoju gluhoću ne gledam kao bolest, to je dio mene, kao još jedan ud. Pri upoznavanju kažem da ne čujem ili ne razumijem što oni kažu i onda kasnije dodam da sam Gluh. Zašto veliko slovo G? Jer na taj način potvrđujem svoju pripadnost kulturnoj manjini – Kulturi Gluhih. Zato bi mi bilo drago da u intervjuu koristiš veliko početno slovo. Kad me netko upozna, prvo što vidi je gluhoća. Gluhoća me ne "obilježava", već me "obilježava" odnos ljudi prema tome i to utječe na svaki aspekt mog života, svjesno ili nesvjesno. U biti, nikad ni u jednom trenutku nisam bio diskriminiran kao gej, već kao gluha osoba. I to svugdje, bez iznimke. Navest ću primjer autanja. U mojem slučaju, to se dogodilo dvaput. Prvi put kao gej, drugi put kao Gluh. S tim da je drugo autanje obilježeno mojom spoznajom što sam (Gluh) i na temelju toga sam morao redefinirati odnose u obitelji i prema prijateljima. I to još traje. Idem kod psihologinje kako bih prihvatio da nikad neću biti prihvaćen u čujućem svijetu onoliko koliko bih želio.

Druga stvar koja me obilježava je govor. Mišljenja sam da je govorni jezik neprirodan za nas gluhe. Kad nas roditelji i stručne osobe uče govoriti, premda s dobrom namjerom, ipak to rade na pogrešan način. Usudio bih se to usporediti s "liječenjem" od homoseksualnosti. Homoseksualci su većinom prihvaćeni samo ako odgovaraju slici "pravog" muškarca. A mi gluhi se mučimo s govorom, loše govorimo. Što koči naše uključivanje u ovo društvo čujućih, jer oni očekuju da mi govorimo kao i oni kako bismo bili "isti".



Kako je živjeti u Hrvatskoj kad si gej i kad si gluh?

Za cijeli članak i komentare trebaš se prijaviti. Nemaš račun? Registriraj se.